Ja sam prašina pod suncem

Ja sam i sunčeva kugla.

 Zrncima prašine govorim: stanite.

Suncu kažem: i dalje se kreći.

Ja sam jutarnja izmaglica

i izdisaj večeri.

Ja sam vjetar nad šumarkom,

i val nad stijenom.

Jarbol, kormilo, kormilar i lađa,

Ja sam i koraljni greben na kojem su nasukani.

Ja sam stablo s mudrom papigom u krošnji.

Tišina, misao i glas.

Zrak koji zvuči kroz flautu,

iskra iz kamena, odsjaj metala.

I svijeća i moljac koji leprša oko nje.

Ruža… i slavuj obuzet mirisom.

Ja sam RED u svemu što živi, kruženje galaksija,

inteligencija evolucije, uzgon i pad.

 Sve što jest i sve što nije.

Ti koji to znaš, Dželaludine,

Ti koji si jedno sa svim,

reci tko sam.

Reci da ja sam ti.

U stihovima iznad, Rumi opisuje doživljaj Jedinstva Postojanja, – tj. osjećaj kada nestaje podvojenost koju stvara lažni self (iluzorno ‘ja’) i nastaje uvid duboke povezanosti sa svim postojećim. Riječi u pjesmi samo približavaju taj osjet jer on se ne može dosegnuti čitanjem, analizom i umovanjem. To se može samo osjetiti bivanjem u sadašnjem trenutku, ugledavanjem sveukupne povezanosti živog i neživog svijeta, s odmakom i poniznošću, svjesnošću da postoji nešto veće od nas a opet „radi kroz nas“ i čini nas ko-kreatorom trenutne stvarnosti.

Konstelacija je način  pričanja priče i može biti ispričana na različite načine ovisno o misaonom i emotivnom sklopu osobe koja ju priča ili ju je osobno doživjela tako da će i razvoj  konstelacije pratiti emocije koje su ostale zablokirane, zbog načina funkcioniranja osobne i sistemske svijesti koja radi kroz nas. Osobna svijest uključuje naše emocije , reakcije, doživljaje i misli. Sistemska svijest uključuje sve ono što je doživljeno i iskušeno u „zajedničkoj duši“ osoba koje su povezane ne nužno krvnim srodstvom nego intimnom upletenošću (preci, bivši partneri, nerođena djeca, ljubavnici itd.)

Osobna i sistemska savjest pokazuju se i rade kroz pojedinca stvarajući “čvor” koji nastaje ne nužno zbog samog događaja nego zbog emocija (trauma) koje su nastale pri tom a nisu se ispoljile, priznale i uvažile. Bert Hellinger (začetnik konstelacija ljudskih sistema) spominje treću svijest koja je dio veće cjeline. Ova svijest kako ju Hellinger naziva uvodi red stvarajući balans kao prirodnu potrebu samog bića i njegovog šireg polja odnosa tako što nove generacije mogu pokušati ponoviti sudbinu prošlih ne bi li se ugledalo što se dogodilo prije i razriješilo u ovdje i sada. Na taj način polje radi balans koji mi poznajemo kao homeostazu u  prirodi.

Polje ima svoju etičnost koja je determinirana zakonima koji uspostavljaju ravnotežu a to su:

1. Priznanje onoga što jeste – priznanje istine, ponašati se u skladu sa onim što se je dogodilo, priznanje onoga što je realnost u ovome trenutku.
2. Zakon reda – nužno poštovanje prema svemu što je bilo prije nas, jer da nije bilo „njih“ mi ne bi smo sada bili tu. Prvi je uvijek prvi, drugi drugi….kada se uspostavi red život teče.
3. Balans uzimanja i davanja (princip uzajamnosti) – ako nema razmjene među ljudima, dolazi do razilaženja. Treba dati ono što treba a ne ono što mi mislimo da treba.
4. Pravo na pripadanje – svaki element polja kada jednom stekne statut pripadanja uvijek ima jednako pravo na pripadanje.